четвртак, 17. фебруар 2011.

Schlaflos - Fast 10 Prozent der Bevölkerung leiden an einer chronischen Schlaflosigkeit. Sie werden bald sterben. Die Zahl erhöht sich... So kann man high concept des Romans Schlaflos/ Sleepless von Charlie Huston beschreiben


Was ist  high concept? Jedes gelungene High-Concept-Projekt muss in seiner minimalen Prämisse Erzählpotenziale packen.  Das ist alles, was ihre Werke (entweder Film oder Roman)  zuerst einem Herausgeber und dann Leser oder Zuschauer in einem Satz verkaufen. Es wird gesagt, dass der Drehbuchautor von Finchers Film „Sieben“ das Skript ohne Agent verkauft. Wie? Es handelt von einem Serienmörder, der von den sieben Todsünden besessen ist und diese an seinen Opfern darstellt. Genug?

Züruck zu Huston.  Er gehört zu den interessantesten Autoren der jüngeren Generation, die unter  dem Einfluss von  einem breiten Spektum schreiben, und den sind  nicht fremd, Comic zu schreiben. Dennoch, Huston gelingt es in den  letzen fünf Jahre elf Romane zu schreiben.
Aber es scheint,  dass er erst mit diesem Roman besondere Aufmerksamkeit erregt. Warum? High Concept-Methode kann man gut verkaufen. Aber das muss nicht unbedingt bedeuten, dass der Roman gut ist. Aber wenn entsprechend Gleichheit vor der Qualität und high concept ist, bekommt man einer der besten Romane. Erinnern wir uns an den high concept - König  - Brian K. Vaughan (The last Man und Ex Machina).
Sleepless   beschäftigt sich nicht mit  der Schaffung der Katastrophe . Er beschäftigt sich  mehr mit   den Konsequenzen und  nicht nur mit den Folgen für die Familie "kleinen" Mann, sondern  die Handlung  spielt zum  großen Teil im Kopf  der Helden ohne  viel Aktion und Dialog. Auf diese Weise hat Huston  alles vermieden, was wir erwartet haben.
Wir hören drei Stimmen:   Die Stimme des Undercover Detektivs Park (in dritter Person), dann seines Tagebuches  (Jelte, in der ersten Person) und des Handlangers Jasper, der sehr an den gnadenlosen Killer  aus No Country for Old Men erinnert. Natürlich, während  einer Epidemie sucht man nach einem geeigneten  Arzneimittel . Es gibt Arznei, aber noch gibt es nicht genug Medikamente. Aber kann man auf dem Schwarzmarkt  kaufen. Detective Park  erforscht Möglichkeiten, den Schwarzmarkt in den Griff zu bekommen. Die Untersuchung bring ihn zu  Reichen und Mächtigen. Park ist Doktor der Philosophie, aber er wurde ein Polizist, weil er glaubt, dass er die Welt verändern kann.  Was für eine Enttäuschung erwartet ihn nur!  Aber er geht nicht von seinem Plan ab.  Egal. Er fühlt sich verflichten die Untersuchung fotrzusetzen. Seine Frau  leudet unter  Schlaflosigkeit  auch. Seine Baby darf er nicht testen, weil er fürchtet, dass das Kind   infiziert wurde. Er will nicht aufgeben,  selbst wenn er merkt, dass alles eine reine Farce ist.  Man kann sich vorstellen, wie er beendet ist..
Huston hat gründlich erförscht.   Und  er erkenne, dass viel auf der Website von Ellis Warren  fanden. Wir wissen, was wir erwarten. Und, ja,  es gibt Verschwörungstheorien überall. Und  man ist nur paranoid, wenn man nicht es beweisen kann. Dass ich nicht zu viel  entdeckt, aber ich warne: seien Sie vorsichtig, was Sie essen! Halten Sie sich an Bio-Lebensmitteln! Aber wie bei jeder guten pessimistischen Fiktion, alles was unsere Helden tun oder erkennen, verändert die Welt  oder sie selbst nicht. Die Welt ist unter dem Untergang geweiht. Alles was sie tun können, ist  die Verlangsamung der Katastrophe.
Wenn sie  nichts verändern können, was sie tun? Viel mehr.
Das ist das reinste Zuckerlecken.  Sie haben  den ganzen Tag Zeit. Jeden Tag, den ganzen Tag lang spielen sie Videospiele. Virtuelle Realität ist wichtiger oder sollte wichtiger sein als das reale Leben. Suche nach  Drogenkonsum ist eiziger Hunger. Bei diesem tödlichen Schlaflosigkeit schlafen die Leute nicht, aber fallen wach direkt in den REMSchlaf . Sie underscheiden nicht Tag von Nacht. Und  sie sterben am Ende. Hustons Schreiben ist modern. er versucht  so sehr erfolgreich Ellroys, Gibsons, Cormac Mccarthys Stil nachzuahmen.
Was kann ich noch sagen? Er schreibt so schnell wie er selbst unter Schlafloskeit leidet. Und wenn Sie seinen Roman lesen werden,  werden Sie nicht schlafen können!
Autor: Željko Obrenović (Originaltext finden Sie hier)
übersetzt durch: Marina Milićević

понедељак, 14. фебруар 2011.

Anna Calvi – Žena vulkan



Iza ovog imena krije se neverovatno talentovana žena koja je na početku svoje karijere. U prošloj godini je sklopila ugovor sa Domino Recordsom i sarađivala je sa producentom Rob Elisom, koji je zaslužan za uspeh Placeba i PJ Harvey-ja.
Ali nije samo na njega ostavila utisak. Opčinila je i Nika Kejva i uzeo ju je kao podršku svom bendu na svetskoj turneji. Predgrupe bi trebalo samo da zagreju masu do glavnog benda. Ipak Ana sa svojim kolegama Danielom (bubanj)i Melijem(harmonija) dovodi publiku do usijanja i krade šou starijim kolegama. Talasi ekstatičnih zvukova izazivaju ekstatično oduševljenje. Nije čudo što je Kejv stavio lepu Anu na svoj brod. Par iz snova!
Anin hit je Jezebel. Zvuči Vam poznato? U pravu ste. Ovo je davno pevala Edit Pjaf. Jaka žena, jakog glasa, legenda. I Anin muzički uzor. Stoga ne bi trebalo da singl posmatrate kao cover, već kao omaž. Ovaj ludi naslov se neće naći na njenom prvom albumu. Ali hoće pesme „The Devil“ i „Love wont be leaving“.
U čemu je njena posebnost? Pored Edit Pjaf na nju su uticali Ravel i Morikone, Orbinson. Ona je i odličan gitarista. Jedna je od retkih koja je prvo svirala, a onda počela da peva. Neverovatno je sigurna na bini. Gitara joj nije samo usputni instrument, već je maksimalno koristi i improvizuje. Zbog svih ovih elemenata njenu muziku možemo okarakterisati kao mračni romantični pop što piše i na Aninom facebook fan profilu. Model prvog singla „Rider to the See“ provlači se kroz još neke pesme na albumu i emituje: ova žena je kao vulkan! Krčka se, vri i na kraju- erupcija!!

уторак, 8. фебруар 2011.

HEJ DUKE, OVDE DUDE - Džef Bridžis lenjo i šturo govori o novom filmu True Grit, kaubojima, Džon Vejnu, muzici, životu na ranču, i zašto je bio i ostao dude


                                                                                                                       
Kako je bilo snimati sa povezom preko oka?
Dž: Isto kao bez poveza.
Jeste nosili povez preko levog ili desnog oka?
Dž: Preko desnog.
Isto kao Džon Vejn?
Dž: Ne, Džon je nosio preko levog. Nije stvar političke odluke. Slučajno je tako ispalo.
Postoji li hladniji predmet na zemlji od poveza preko oka?
Dž: Nemam pojma.
Jeste li pucali iz pravog pištolja?
DŽ: Jesam li u filmu pucao? Nikada. Uvek sa ćorcima.
Omiljena rečenica iz True Grita koju Vaš lik izgovara?
Dž: Najpoznatija je ona koju izgovara Maršal sa uzdama u ustima i pištoljem u ruci: „Fill your hands, you son of a bitch.“
Šta je znao Džon o jahanju?
Dž: On je zaboravljao sve što nije bitno za ulogu. I jahao.
 Šta je znao Džon, a današnji glumac ne zna?
Dž: Da povuče okidač.
Ako je Džon  u Rio Bravo imao Endži Dikinson, koga Vi imate?
DŽ: Moju ženu.
Da li Vi i Džon imate sličan nadimak?
Dž: Ne, ja sam dude, a on  je duke!!
Džon Vejn je bio nacista?
Dž: Nisam čuo. Bio je konzervativac, to je istina.
Kad bi Vam se javio njegov duh, šta biste mu rekli?
Dž: Hej duke, ovde dude.
Da li ste strahovali kako će biti prihvaćena Vaša verzija Džon Vejnove uloge za koju je dobio i Oskara 1970.?
Dž: Dugo sam razgovarao sa braćom Koen i oni su mi rekli: „Mi ne radimo rimejk, već novu adaptaciju knjige Čarlsa Portisa. Knjiga je bila referenca, ne film sa Džonom Vejnom. Bože, ko je lud da pokušava njega da kopira!
Omiljeni crno-beli vestern sa Džon Vejnom?
Dž: Red River, jel to Ford ili Hawks? Brkam ih. Volim i She Wore A Yellow Ribbon.  Jel to John Ford?
Omiljen špageti vestern?
Dž: (zvižduće temu iz Dobar, loš, zao). Dakle, Dobar, loš, zao.
Večito vestern pitanje: zašto kauboji uleću u kadar sa desne strane, a izlaze sa leve?
Dž: Fantastično. Ne znam za to.
Zašto muškarci vole vesterne?
Dž: Jer su večiti dečaci, a kao dečaci su se igrali kauboja. Zar ne?
Zašto žene ne vole vesterne?
Dž: Ne razumeju ih.
A koje filmove razumeju?
Dž: One sa vampirima?
Kako je u Nešvilu?
Dž: Ne bih da dajem dijagnoze. Ali kad sam bio tamo sa svojim bendom, grad je bio ok.
Koja je to američka pesma u kojoj se krije cela američka nacija?
Dž: Ima dvadesetak pesama. Ali, ajde, jedna:This Land is Your Land, Woody Guthrie. U njoj se krije američki san.
Kako biste opisali talenat Vašeg prijatelja, bluz i kantri pevača Bone Burnetta?
Dž: Legenda, odličan kompozitor i pevač. Uradio je muziku za Crazy Heart i ona je dobila Oskara. Jel znate pesmu koju je  uradio sa Elvisom Costellom? Poslušajte je.
Jel možete da mi navedete jednog dobrog  kantri pevača koji se rodio posle šesdesete?
Dž: Naravno. Ryan Bingham. Njegova pesma The Weary Kind, koju je upravo Burnett producirao, je proglašena za najbolju pesmu.
Da li je istina da su svi veliki američki glumci zapravo sanjali da postanu rok-gitaristi?
Dž: U mom slučaju, da.
Najbolji kauboj na filmu?
Dž: Klint.
Šta znaju braća Koen o glumi, a Vi niste?
Dž: Oni ne daju savete. I nikad nemate osećaj da nešto bolje znaju.
Zašto često odbijate uloge?
Dž: Da bi igrao u malo onih koje mi znače.
Da li se slažete da ste postali poznati i zahvaljujući Vašoj  figuri, visini i dugoj kosi?
Dž: Za početak moje karijere je zaslužan moj otac. Moj otac je Lioyd Bridges.
Kad ste u Vašoj karijeri imali true grit?
Dž: Hrabrost i  karakter sam pokušavao uvek da imam. Znate li šta u stvari znači true grit? Ostati dosledan nečemu od početka do kraja. Bez obzira na okolnosti.
Kad se vratite u prošlost, da li mislite da ste već 1971. trebali da dobijete Oskara?
Dž: Ne, jer je Ben Johnson bio sjajan u Last Picture Show. Sećate li se njegovog monologa? Neverovatno.
Nadate li se Oskaru ove godine?
Dž: Ja sam dobitnik za prošlu godinu, ove godine ga dobija neko drugi.
Jel istina da Vas i radnici u supermarketu oslovljavaju sa dude?
Dž: Stalno i svuda. Ja to dobro podnosim. Sasvim dobro. Ja ga volim, razumete, volim dude.
Kako izgleda  kamin u Vašoj dnevnoj sobi na ranču u Santa Barbari?
Dž: Veliki, ogroman, ako i svi kamini na selu.
Imate li konje?
Dž: Imao sam, ali su uginuli od starosti.
Krave, svinje, petlove?
Dž: Imam ranč i u Montani. Tamo imam sve životinje.
Kako Vam se zove omiljeni pas?
Dž: To je pas iz mog detinjstva, Bonzo.
Skoč ili burbon?
Dž: Ja sam više za votku.
Hašiš ili trava?
Dž: Trava.
Levis ili vrangler?
Dž: Levis.
Šta je potrebno jednom šeširu da postane dobar šešir?
Dž: To je večna tajna. Iznošen šešir je dobar šešir. Novi je praktično nenosiv.
Kako izgledaju dobre sandale?
Dž: Kao one koje nosi dude  u  The Big Lebowski. To su moje sandale. Imam više pari.
Kuda ide Amerika?
Dž: Nažalost, ne u dobrom smeru. Ali sam optimista.
Ocenite sopstveni talenat u sledećim kategorijama od jedan do deset: hipik?
Dž:  Pet.
Keramičar?
Dž: Devet.
Crno- bele fotografije?
Dž: Devet.
Pobednik?
Dž:Devet.
Luzer?
Dž: Devet.
Suprug?
Dž: Devet.
Tajna Vaše lepe kose?
Dž:  Geni. Moje mame.
Usamljeni?
Dž: Retko.
Šta Vam kaže psihijatar?
Dž: Nemam psihijatra.
Šta je sa Piterom Bogdanovičem?
Dž: O, dobro je. Videli smo se pre neki dan u Teksasu. Planiramo nastavak The Last Picture Show. Sjajno!
Da li Vam nedostaje Denis Hoper?
Dž: Nisam ga baš dobro poznavao, ali sam vrlo svestan njegovog nestanka. Bio je jako talentovan umetnik i čudesna duša.
Marshal Reuben J. Cogburn kaže: „Trudim se da uvek budem u pripravnosti.“ Na šta sve Vi spremni?
Dž: Na sve, i ni na šta.
Kad bi ste se poslednji put kao umetnik obraćali pesmom, koja bi to bila?
Dž: Toast, pesma koju sam sam napisao.



















петак, 4. фебруар 2011.

Milenijum i đavolji broj: 2666 - Kolumbijanac Markes treba da zahvali svom magijskom realizmu za prodor u svet, a Bolanjo, rođeni Čileanac, koji je više od pola života proveo u Španiji stvorio je manični realizam, prilično zloćudan i brutalan.


Samo nekoliko dana pre smrti, Roberto Bolanjo je objašnjavao da je izbor njegovog zanimanja njegova velika životna greška. “Radije bih bio detektiv i razrešavao ubistva nego pisac”, izjavio je pedesetogodišnji Bolanjo u jednom intervjuu 9. jula 2003. “U tom sam sasvim siguran. Policajac, koji sam luta noću i vraća se na mesto zločina bez straha od utvara.”
U to vreme je Bolanjo ležao u bolnici u Barseloni, nedaleko od španskog mesta Blanes u kom je živeo više od petnaest godina. Taj gradić je posedovao lepu plažu podeljenu ogromnom stenom. Blanes nije mondemski grad, ali je odličan za odmor. Tu je Bolanjo gledao kako njegova deca odrastaju. Čekao je  da doktori nađu zdravu jetru. Bez uspeha.
Svoju poslednju knjigu je napisao u Blanesu. Kucao je na tastaturi skoro reliktnog kompjutera, dok je rok stvar tutnjala sa sterea ili TV-a, sve vreme je pušio i pio čaj od kamilice. Ova knjiga govori o seriji monstruoznih ubistava, o gomili policajaca koji su nesposobni ili nemaju volje da ih reše. Remek- delo je već slavljeno u Španiji i Americi. Njujorški pisac Džonaton Letem nazvao je roman vremenskom bombom, o čijoj eksplozivnoj moći ćemo moći da procenjujemo tek za nekoliko godina. Magazin “Time” je za roman rekao da je izvanredan. U martu 2009. je knjiga dobila najvažniju književnu nagradu u Americi. U međuvremenu je knjiga samo u Americi prodata u 100 000 primeraka i smatraju je najuzbudljivijom knjigom sa latinoameričkog područja dugo posle Markesove „Sto godina samoće“.
Kolumbijanac Markes treba da zahvali svom magijskom realizmu za prodor u svet, a Bolanjo, rođeni Čileanac,  koji je više od pola života proveo u Španiji stvorio je manični realizam, prilično zloćudan i brutalan.
U naslovu kombinuje milenijum sa đavoljim brojem. Roman se ne sastoji iz jedne, već iz mnogo priča. Čitalac je zaključan u svet sa genijalnim umetnicima, seksualnim manijacima, ludacima. Jedna priča je o slikaru koji je odsekao svoju ruku i zalepio je na sred svoje slike. Postao je poznat u celom svetu, ali je završio u ludnici, gde se nalazi i  njegova slika. U drugoj priči nemački naci-oficir, nakon što priznaje da je na kraju rata ubio na stotine Jevreja, biva zadavljen od pesnika u maniru Inglourious Basterds.
Ovakve jezive scene su ipak sporedne. Pravo srce tame je grad na severu Meksika, na samoj granici sa SAD. Tu je smestio čak pet poglavlja i aktere među kojima su i profesori književnosti iz Španije i Francuske, misteriozni nemački pisac, reporter iz Njujorka.
Svi posetioci, koji dođu u ovaj grad užasa, pričaju o ubistvima. Za kratko vreme je ubijeno na stotine devojčica i mladih žena.Grad u knjizi se zove Santa Tereza, a to je pesnička varijanta za 1, 5 milionski  meksički grad na obali Rio Bravo - Sjudad Huarez. U taj grad svakodnevno hrli ogroman broj ljudi u potrazi za poslom ili da bi prešli granicu ka Americi. Banditi i narko bande prolivaju krv u sirotinjskim četvrtima. Grad je postao ozloglašen devedesetih kad je pred očima korumpirane policije ubijen ogroman broj žena. Od 1993., koja se uzima kao godina za početak masovnih ubistava, ovde je ubijeno 370 žena čiji su ostaci pronađeni na nelegalnim deponijama.
Knjiga 2666 izveštava kao po protokolu o više stotina ovih ubistava i sa ogromnim saosećanjem sa jadima žrtava. Neverovatno je da Bolanjo nikada nije posetio ovaj grad. On je proučavao planove meksičkih ulica i svakodnevno se čuo sa jednim meksičkim novinarem koji mu je davao detaljne izveštaje. Pisce, koje najviše daju na sopstveno  iskustveno zapažanje, Bolanjo kažnjava rečima: “Samo rđavi komičari i jadnici se hvale time da su učestvovali u nekom odlučujućem momentu za istoriju .” Literarni proces stvaranja 2666  je poput kamermana koji neumorno skuplja fragmente. On fiksira svoj objektiv na povrede žrtava ubistava, skicira njihove životne priče, a onda objektiv izlazi na ulice, onda se ponovo vraća na žrtvu ili nakon duge opservacije traži novu. Kao savršeni kupac, koji dođe po jednu, ali usput kupi i bezbroj drugih stvari.
U velika umetnička dela se skoro nikad ne može u potpunosti proniknuti. Bolanjo je  svetski majstor nemilosrdnog, zabavnog raspredanja, bla, bla. Na momente je 2666 kao jedan od ohih dugih apsurdnih viceva, na čiju poentu uzalud čekamo. Kao kod Borhesa, Kafke ili Muzila.
Svet je u 2666 mesto prevarenih, varalica, samoobmanutih, smešhih, zlih, grešnih. Bolanjo ponosno sebe ubraje u pesnike željne jada, strastvene ljubavnike i  pesnike nalik na potpuno pobesnelog  salonskog tigra. Najmanje je učinio da se stilizuje za krimić.
Bolanjo je godinama bio heroinski ovisnik. Njegova bolest jetre je posledica uzimanja heroina. Mnogi poriču njegovu zavisnost, između ostalih i njegova žena Karolina. Ali ta slika se savršeno uklapa u Poete maudit, u roman krimić, koji je  sam podhranjivao.

четвртак, 3. фебруар 2011.

Bekenntnisse - Rezension zum Film Confessions


Der Motiv der Rache ist kein Fremder für einen asiatischen Film. Im Gegenteil. So scheint es, dass man ihre Filme zuerst im Zusammenhang mit behaarte Geister und Rächer bringt. Aber, was kann noch in einem rachsüchtigen Subgenre gesagt werden? Und wie?

Es gibt viele Moglichkeiten eine Geschichte zu erzählen. Manchmal ist  nur genug eine Geschichte auf andere Weise zu erzählen, um eine nicht sonderlich originelle Geschichte zu erfrischen. Manchmal wird diese Metode als die Maske für alten Geschichte verwendet. Manchmal rühmt sich der Regisseur.
 Sie kennen die unvermeidliche Szene aus Filmen nach Romane von Agatha Christie: Poirot nimmt die Verdächtige im Haus, in dem er alle erklärt die Schuld und die Details des modus operandi. Natürlich ist diese Szene immer am Ende. Logisch.
Confessions beginnt mit einer solchen Szene. Die Szene dauert 30 Minuten. Die Professorin hält seine letzte Vorlesung und damit kommt zum Schluss: Zwei Kinder aus diese Klasse sind ihre Tochter getötet, aber diese Jungen nimmt in Schutz ein Gesetz über Rechte der Kinder. Von einer Polizei kann sie nichts erwarten. Aber es ist nicht spät Rache zu nehmen.
Die Rache allein -  in der Tat, auf der Suche nach die beste Weise, um mit Psyche von zwei Kinder zu spielen – ist interessant und originell. Es geht um verschiedenen Perspektiven und dosisreduzierten Informationen in der Erzählung, um die Geschichte langsam zu entdecken: Die Rache ist wichtiges Motiv, aber nicht das einzige. Die Rache ist Auslöser und Hintergrund für eine vorangehende und nachfolgende Geschichte.  Für eine Geschichte  von einer  Familie,  den Eltern mit  zerstörten Illusionen , eine Geschichte von den Kindern, die Aufmerksamkeit und  Anerkennung verhungert sind.
Die Geschichte von Teenagern, die ihre Familie vergiften und  regelmässig Informationen an einem Blog schreiben. Geschichte der Kinder, die alles tun können , um Aufmerksamkeit an sich zu ziehen.
Aber jedes Handeln  trägt Verantwortung, was Kinder- Killer auf unterschiedliche Weise  sehr fast herausfinden.
Manchmal ist es riskant, die Geschichte auf  eine andere Art zu erzählen. Und  Confessions ist der Gefahr unterlegen. Der Film würde in erster Linie  zeigen und nicht erklären. Confessions hat so erzählt, dass uns jemand ständig redet, erzählt und  erklärt.
Ich sage nicht, dass der Film schlecht  wegen Narrativ ist, aber er musste nicht so aussehen. Ich bin sicher, um er besser  ohne es wäre. Diejenigen, die Geschichte  verstehen werden, haben vor sich selbst brutale  und  originelle  Geschichte. Universale Geschichte. Vergessen Sie nicht: Japan ist nicht exklusiv, und Haneke hat bereits  uns gelehrnt: Die Kinder wissen  böse sein.

Autor: Željko Obrenović
Ins Deutsche übersetzt von: Marina Milićević