петак, 24. децембар 2010.

IZRAZ LICA JE UVEK ISTI KAD SE PLAČE- Intervju sa Marjane Satrapi


Iranka Marjane Satrapi je svojim autobiografskim stripom „Persepolis“ postigla internacionalni uspeh. Govori nam o mula režimu, evropskom cinizmu i oslobađajućem efektu kulture.
Gospođo Satrapi, Vaš strip „Persepolis“ je vrlo lična knjiga o Vašoj porodici, nesrećnim ljubavnim pričama, ali takođe i o ratu između Iraka i Irana. Da li pisanje bilo neka vrsta lične terapije?
Satrapi: Ne, jednim stripom ne mogu se rešiti životni problemi. Samo sam opisala jednu situaciju. Ali ne iz perspektive političara niti iz perspektive istoričara već kao čovek, kao svedok revolucije i rata. Zauzela sam vrlo subjektivan stav i ispričala priču o Iranu kako sam je doživela.
Strip je postao vrlo popularan medij za prikazivanje istorije. Vaš strip je dokaz, kao i „Palestina“ Joe Saccova i Spigelmanov „Maus“. Kako to da stripovi prikazuju nimalo naivne teme?
S: „Maus“ nije samo analiza, radi se o konkretnim ljudima. Osim toga ne postoji internacionalniji jezik od  slike. Nebitno da li priča Iranac, Nemac ili Amerikanac. Izraz lica je uvek isti kad se plače. Strip to može da prenese direktno i izvan granica.
U „Persepolisu“ se susrećemo sa svakodnevnim brigama i radostima Iranaca. Vi ste hteli da nam predstavite neki drugačiji Iran. Koje predrasude i klišei o Iranu Vas najviše ljute?
S: Do 1979. moja zemlja je bila zemlja iz „1001 noći“. Preko noći smo postali zemlja terorista. A nismo ni jedno ni drugo. Važno mi je da naglasim, da čak i u demokratiji vlada ne reprezentuje svoje građane. Buš nije stajao iza svih Amerikanaca. Ono što se danas dešava u Iranu je tužan deo istorije, ali nije kultura moje zemlje. Predrasuda je takođe da se to dešava samo u muslimanskim zemljama. Ja isto tako nemam ništa zajedničko sa  nekim iz Saudijske Arabije. Čitav vek smo se trudili da napravimo sekularno društvo, sad se opet vratila religija i to u bolesnoj formi, jer se ne zalaže za zajednicu i oproštaj već za rat i smrt. To je vrlo opasno.
Da li su Iranci zaista antizapadno orjentisani ili je i to kliše?
S: Kada Madona promeni frizru, to čine i devojčice iz Irana. Ali i u tome vidim problem. Ljudi se orjentišu ka zapadu i misle da čine pravu stvar. Mi bismo mogli da kopiramo demokratsku strukturu zapada, ali ne bismo mogli da joj verujemo. Moramo se osloniti samo na sebe.
Koju ulogu Islam ima u Iranu danas?

S: Šezdeset procenata Iranaca su mlađi od trideset. Ova nova generacija je više okrenuta zapadu nego moja, recimo. Oni su doživeli šta znači ekstremna religioznost i žele sekularnu državu. Iranski zakoni su protiv žena, a šezdeset četiri procenata onih koji studiraju su žene. Za nekoliko godina one će diplomirati, pa očekujem promenu. U tom pogledu sam optimista.
Nove, mlade generacije su doživele propast reformatora. Razočarali su se i vratili kućama.
S: Ta deca je trebalo da postanu „pravi“ muslimani putem ispiranja mozgova, ali nisu postala „pravi“. To znači da ni jedna diktatura ne može da traje. Ljudi teže za slobodom. Iz ovog razloga sam protiv intervencija u Avganistanu i Iraku. Demokratija nije farba kojom se zidovi oboje, pa se dobije demokratska država. Demokratija je socijalna evolucija.
Politička promena devedesetih je takođe propala, jer su reformatori prekasno i nesigurno ustali protiv verskog sistema.
S: Da, ali to će se ponoviti, ako ne i vrlo brzo. I to me veoma boli, jer to znači da se ne mogu vratiti u svoju zemlju. Ali ako pogledamo prošli vek, Amerikanci nisu hteli da nas demokratizuju zbog simpatija, već zbog nafte. A kad nafte više ne bude, ostaviće nas na ulici kao neku prostitutku koja je prestarila. Ako želimo demokratiju, moramo sami da odlučimo o tome.
Može li Iran da računa na Evropu?
S: Naravno da ne. Evropa je ciničnija od Amerike. Evropljani se samo površno bore za ljudska prava. Ako Evropa zaključi ugovor sa Iranom oko nafte, više se neće pominjati ljudska prava. Politika Evrope je doduše u osnovi bolja, ali kad se radi o novcu i tu je sve moguće. Ja pritom ne mislim na građane Evrope. Oni su probuđeni i mogu se osloniti na njih ovde, ali na vlast ne.
Kako je živeti u stalnom strahu?
S: Iranci su postali šizofreni. Izvan kuće morate da se ponašate, oblačite i pričate na jedan način, kod kuće na drugi. Stalno se smenjuju dve uloge, potputo različite.
Taj raskol se dešava osamdesetih i dešava se Marji iz Vašeg stripa. Napolju  slave revolucionari, a u kući se pleše i slavi iza navučenih zavesa.
S: Taj režim ispira mozgove. Menja karaktere jednako kao Orvelova „1984.“. Mule ubijaju naše snove.
Ako se ne treba mešati, a Iranci nisu sami u stanju za se izbore za slobodu, gde je izlaz?
S: Jedino rešenje je menjati kulturu širom sveta. I sav taj novac prikupljen za oružje dati deci iz zemalja poput Irana da putuju po Evropi i Americi. Jer ako upoznaju nekog Amerikanca i spijatelje se, neće želeti više da bombarduje Ameriku, niti obrnuto.
Prevod: Marina Milićević

Нема коментара:

Постави коментар